Martin Šroler, jedan od najvećih nogometnih talenata Turopolja, odlučio se vratiti u Hrvatsku. Nakon epizode u uzbečkom Bunyodkoru, članu uzbekistanske Super lige, Šroler se vraća kući – tamo gdje je sve počelo.
Dijete Turopolja, poznajemo ga još od dječačkih dana. Njegov nogometni put vodio je od Velike Mlake, preko Gorice, Kopra i Mure, zatim Gabele, pa sve do dalekog Uzbekistana. To je put kakav su prošli mnogi daroviti igrači – put na kojem se raskošno nogometno znanje rijetko kada do kraja ispolji. Životne okolnosti, pogrešni trenuci i propuštene prilike ispisale su već previše sličnih priča.
Najveći žal autora ovoga teksta jest činjenica da Šroler nikada nije dobio pravu priliku u svom rodnom kraju, u HNK Gorici. Pogotovo kada se s odmakom pogleda tko je sve i kakve je minutaže dobivao na goričkim travnjacima. Dio razloga leži i u karakteru ovog danas 27-godišnjaka – Šroler nije igrač sustava, nije od onih koji se snalaze u „igrama izvan terena“. Za njega postoji samo teren, jer tamo je naučio igrati nogomet.
No, današnji svijet je drukčije posložen. Ako ne igraš sve igre, često budeš zanemaren i u onoj u kojoj si najbolji.
Šroler se sada, u najboljim nogometnim godinama, vratio u Turopolje i Hrvatsku. Ostaje nada da ćemo konačno imati priliku uživati u njegovim nogometnim čarolijama. Jer nogomet nije samo trka, disciplina i taktika. Nogomet je i vic – onaj nepredvidivi potez, iskra genijalnosti – nešto što je danas gotovo nestalo.
Zato nam trebaju igrači poput Martina Šrolera. Možda jesmo nostalgični, ali uz sav ozbiljan biznis u koji se nogomet pretvorio, on je još uvijek – igra. A Šroler se zna igrati nogometa.