Postoje razgovori koji se vode za javnost – i oni drugi. Ovi drugi vode se u tišini press-soba, uz kavu i bez diktafona. Ne zato što su zabranjeni, nego zato što su previše realni. Upravo jedan takav razgovor vodio se u ponedjeljak, prije utakmice Dinamo-Vukovar.
Tema nije bila ni Dinamo ni Vukovar. Tema je bila – tko ove sezone ispada iz lige.
Razgovor nije imao navijački ton. Bio je hladan, gotovo tehnički. Spominjalo se da u HNL-u, kao i svugdje drugdje, postoje klubovi koji imaju jače zaleđe, klubovi oko kojih se pazi “šira slika”, i oni treći – klubovi koji su u tom smislu ostali sami.
U tom kontekstu izgovorena je i sintagma koja se u hrvatskom nogometu ne izgovara često javno, ali se privatno vrlo dobro razumije: osječki lobi. Ne kao teorija zavjere, nego kao opis stvarnosti – mreže utjecaja, ljudi u strukturama, dugogodišnje prisutnosti u sudačkim i nogometnim tijelima. Zaključak je bio jednostavan: Osijek neće biti pušten.
Vukovar se također spominjao, ali uz drugačiji razlog. Ne sportski, nego simbolički. Grad čije bi ispadanje nosilo težinu koja daleko nadilazi nogomet. “Ne bih se kladio da će baš oni ispasti”, rekao je netko, više kao konstataciju nego kao želju.
A onda je, gotovo usput, spomenuta Gorica.
Bez dramatike. Bez uvjeravanja. Samo kao logična posljedica. Klub koji je promijenio vlasništvo, izgubio Nenada Črnka i staru strukturu, ušao u tranziciju i time – ostao bez zaštitnog sloja koji u HNL-u često znači razliku između borbe i pada.
Petak navečer, Maksimir. Utakmica Lokomotiva – Gorica.
I odjednom, onaj ponedjeljni razgovor više ne zvuči kao špekulacija.
Utakmica u kojoj sudac postaje glavna figura. Penal koji to nije. Presječena čista kontra u sudačkoj nadoknadi prvog dijela. VAR koji se javlja selektivno, uvijek s istim ishodom. Kriterij koji nestaje već u 13. minuti. Devet minuta nadoknade bez jasnog razloga.
U praznom Maksimiru sve se čulo. Svaka rečenica s klupe. Svaki povik s tribine. I najčešće – oni upućeni sucu.
Ne treba bježati od činjenica: Gorica je promašila dva penala. Vratar je pogriješio. Ali u ovakvim utakmicama nije pitanje tko je pogriješio, nego u kakvom se kontekstu pogreške događaju.
Jer nije isto igrati loše u utakmici koja je fer, i igrati loše u utakmici u kojoj imaš osjećaj da se svaka siva situacija rješava protiv tebe.
Borba za ostanak u HNL-u rijetko počinje u ožujku. Ona počinje puno ranije – u delegiranjima, u kriterijima, u tišini nakon očitih pogrešaka. I u press-sobama, gdje se stvari još uvijek govore bez rukavica.
Ovo nije optužnica. Ovo je zapis dojma. A dojam, kad se ponavlja i kad se poklopi s realnošću na terenu, prestaje biti bezazlen.
Ako Gorica ove sezone ispadne, sve će se moći objasniti tablicom. Ali neće se moći izbrisati pitanje koje se pojavilo još u ponedjeljak, a u petak dobilo svoje prvo ozbiljno poglavlje:
je li Gorica odabrana – ili je samo ostala bez ikoga tko bi je zaštitio kad su margine najtanje?
Press-soba, kao i obično, zna prije tablice.