Pitanje koristi stranih trenera u hrvatskom nogometu ponovno se nameće samo od sebe kada bacimo pogled na aktualnu tablicu SuperSport HNL-a. Od trenera koji vode tri velika kluba – Hajduk, Rijeku i Osijek – dvojica su sa svojim momčadima zapela već na startu sezone. Rijeka i Osijek nalaze se na samom dnu ljestvice sa svega šest osvojenih bodova, tek bod iznad novajlije Vukovara 1991.
Nije ovo prvi put da klubovi u krizi rezultata posežu za stranim imenima. Trend koji je Hajduk započeo s trenerom Pušnikom, a Osijek nastavio s Alfredom Bottom i Coppitellijem, postao je ustaljena praksa – osobito kada je "voda došla do grla".
U ovoj sezoni 1. SuperSport HNL-a, od deset klubova, tri iz tzv. velike četvorke imaju strance na trenerskoj klupi: Hajduk, Osijek i Rijeka. Splićani su nakon razočaravajuće sezone odlučili angažirati Garciu, donedavnog trenera Istre. Osijek je Rožmanom zamijenio Coppitellija, dok je Rijeka, iako aktualni dvostruki prvak, neočekivano smijenila Đalovića i postavila Victora Sancheza, bivšeg trenera ljubljanske Olimpije – iste one koja ih je prošle sezone razmontirala u Konferencijskoj ligi s 5:0.
U Rijekinom slučaju dodatnu ironiju donosi činjenica da je Olimpijin trijumf tada predvodio Raul Florucz, igrač koji je kasnije klubu donio najveći transfer u povijesti.
No, ono što se nameće kao ključno pitanje jest: zašto hrvatski klubovi ustrajno zaobilaze domaće trenere, iako ih ne manjka – kako po znanju, tako i po razumijevanju domaćeg mentaliteta i sustava razvoja igrača?
Dinamo je, čini se, to prepoznao dovođenjem Maria Kovačevića, iza kojeg je stao Zvonimir Boban, unatoč brojnim skepticima. Kovačević je zasad apsolvirao kako Rožmana tako i Garciju, a rezultati Dinama govore dovoljno sami za sebe.
S druge strane, mladi hrvatski stručnjaci poput Marka Šafarića (Varaždin) i Igora Carevića (Gorica) rade izvrstan posao, no osim medijskih priznanja, njihove karijere zasad ne dobivaju priliku za iskorak prema vrhu. Klubovi poput Hajduka i Osijeka i dalje ih zaobilaze u širokom luku.
Možda se prečesto povodimo za iluzijom da je trava zelenija u tuđem dvorištu, zaboravljajući pritom da upravo domaći treneri često donose najkonkretnije i najodrživije rezultate. Istina jest da su strani treneri možda podložniji prilagodbama i vizijama klupskih uprava, ali klubovi žive – i umiru – s rezultatima.
Vrijeme je da se u hrvatskom nogometu počne više vjerovati vlastitom znanju, jer ignoriranje domaće struke – i zbog hrvatskog jala, i zbog mode – na koncu nas može skupo stajati.