Povijesni uspjeh hrvatskog futsala sveden je na dilemu dostojnosti – ne rezultata, ne medalje, nego “treba li”.
Hrvatska futsalska reprezentacija osvojila je brončanu medalju na Europskom prvenstvu u futsalu u Ljubljani. Najveći uspjeh u povijesti hrvatskog futsala. Hrvatska je ovom medaljom ušla u elitni krug od samo devet reprezentacija koje su ikada osvajale medalju na EP-ima.
I sada dolazimo do dijela koji boli.
U normalnoj sportskoj zemlji ovo bi bio trenutak zajedničkog ponosa. U Hrvatskoj je to povod za pitanje:
“Treba li organizirati doček?”
Treba li?!
Bronca s Europskog prvenstva – treba li.
To pitanje nije banalno, ono je uvreda. Uvreda za igrače koji su godinama igrali bez reflektora, za trenere koji su stvarali sustav bez pažnje, za sport koji se gradio u tišini dok su drugi uživali u naslovnicama. Futsal je dao rezultat kakav mnogi “veći” sportovi nisu – i opet mora polagati ispit opravdanosti.
U isto vrijeme, druge reprezentacije se danima pumpaju emocijama, broje se autobusi, raspravlja se tko će pjevati, tko će stajati na balkonu i tko će politički profitirati. Ovdje se ne pita kako su uspjeli, nego jesu li vrijedni.
To nije problem futsala. To je problem kriterija.
Jer kad sport nema političku ili estradnu upotrebu, tada postaje nevidljiv. I zato je ova bronca dvostruko vrijedna: osvojena je unatoč sustavu, a ne zahvaljujući njemu. I da, Hrvatski nogometni savez je posljednjih godina konačno počeo ulagati u futsal – i rezultat je tu. Ali mentalitet koji mjeri vrijednost sporta prema medijskoj iskoristivosti i dalje je isti.
Zato pravo pitanje nije treba li doček.
Pravo pitanje je: koliko još povijesnih uspjeha treba da prestanemo podcjenjivati ono što nemamo naviku slaviti?