Nisam bio nazočan niti sam pozvan na predstavljanje knjige Josipa Čopa "Petica", premda sam kao mladi novinar Večernjeg lista pisao o njegovu dolasku iz Varteksa u Dinamo 1. srpnja 1974. povratku natrag na posudbu u Varteks 14. siječnja 1975. te o prelasku u NK Zagreb, 26. srpnja 1976. Pitao sam 28. srpnja Dinamo zašto ga se riješio? Možda se od novinara još samo Milivoj Nikolić iz Sportskih novosti sjeća toga doba. Drugih živih i nema. To je vjerojatno bio prvi nesporazum i nepovjerenje između Dinama i samouvjerenog Čopa koje se kasnije produbilo Čopovim prelaskom u Hajduk. Realno, Čop tada nije mogao igrati, Dinamo je bio u prvenstvu treći.
Možda je Dinamo bio nestrpljiv. Čop u ne baš ugodnom kontekstu spominje ondašnjeg trenera pokojnog Mirka Bazića. Čop je u svibnju 1984. s Hajdukom osvojio Kup. Dospio je i do reprezentacije Jugoslavije. Odigrao je dvije prijateljske utakmice uoči europskog prvenstva u Francuskoj 1984. a na samom prvenstvu sjedio je na klupi.
Sljedeći spor između Dinama (tada Croatie) i Čopa dogodio se u studenom 1998. kada je Čop smijenjen s vrlo utjecajne pozicije glavnog tajnika Hrvatskog nogometnog saveza. Promatrao sam iz neposredne blizine njegovu smjenu. Bio je nastao zaplet zbog Čopove inicijative da se na doping testira nogometaš Dinama Marko Viduka, Hrvat došao 1995. iz Australije. Uprava Croatije (predsjednik Canjuga) sumnjala je na Čopovo hajdukovsko opredjeljenje, a vjerojatno je bilo i još nešto.
Čop je jedan od rijetkih ili jedini nogometaš u nas koji se osmjelio iz "svoje glave" napisati životopis. Postoje knjige o Modriću, Zajecu, Kranjčaru, Gudelju, D. Jerkoviću, Zambati i drugima, ali Čopova je izvorno njegova. Smjela, zanimljiva i neobična! Čop s pravom nije mogao preskočiti svoj nesumnjivi intelektualizam koji je okrunio s dva fakulteta, svoje karijerne domete u HNS-u i HOO i materijalne probitke (kako piše, bez korupcije) s kojima se ponosi. Sedamnaest godina bio je glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora (Mateša je već 23. predsjednik!) i dvije godine glavni tajnik Hrvatskog nogometnog saveza.
Premda smo zavičajno Zagorci i premda sam ga "dočekao" u Dinamu, Čop i ja se nismo družili, zapravo nikada nismo ni na samo razgovarali, nemam nikakvih osobnih uspomena, unatoč tome što sam 15 godina bio glavni urednik Večernjeg lista i Sportskih novosti, u ono doba najutjecajnijih glasila. Mislim da krivnja nije bila moja nego njegova "otmjenost". To je i glavna zamjerka knjizi.
I ne bih se prihvaćao pisanja o njoj da nije bilo intervju u nedjeljnom Večernjem listu. Čop je iskazao jaku politiziranost, iako je rekao kako ne bi htio da se tako shvati. Čop želi u svemu biti visoko pa i u podršci hrvatskom osamostaljenju i svojem osobnom doprinosu, ali to čini tako da se verbalno suočava s predsjednikom Tuđmanom. Zašto se ne bi suočavao, ali to nekako izgleda kao da Čop, ako je s nekim suprotstavljen onda je to uvijek s najvažnijima (Ćiro, V. Marković) jer je i on taj. Čop si ne može oprostiti što nije imao hrabrosti (jedini) odbiti Tuđmanov orden 1998. poslije osvajanja trećeg mjesta na SP u Francuskoj, jer je Tuđman njemu zamjerio što nije držao ruku na srcu prigodom sviranja hrvatske himne. To je išlo toliko daleko da je u jednom trenutku, kako u knjizi navodi, poručio: "Ma znate kaj. Boli me k.... što je rekao Predsjednik..."