Izjava Carlosa Queiroza nakon utakmice s Hrvatskom jedna je od onih koje vrijedi izdvojiti iz uobičajenog ritma velikog natjecanja. Nije govorio o suđenju, taktici, sreći ili propuštenim prilikama. Govorio je o samom smislu Svjetskog prvenstva.
Njegova rečenica da vrijednost dolazi onda kada su stvari rijetke pogađa u središte rasprave o smjeru kojim FIFA, pod vodstvom Giannija Infantina, vodi svjetski nogomet. Svjetsko prvenstvo desetljećima nije bilo posebno samo zato što je okupljalo velike reprezentacije i velike igrače, nego zato što je do njega bilo teško doći. Plasman na završni turnir sam po sebi nosio je težinu, prestiž i osjećaj posebnosti.
Proširenjem turnira na 48 reprezentacija FIFA je otvorila vrata većem broju zemalja. To se može predstaviti kao demokratizacija nogometa, kao širenje prilike i uključivanje onih koji su ranije teško dolazili do najveće pozornice. No iza te lijepe formule ostaje pitanje koje Queiroz postavlja vrlo jednostavno: ako sve postaje dostupnije, ostaje li jednako vrijedno?
Posebnu težinu njegovim riječima daje činjenica da one ne dolaze od čovjeka koji je zbog novog sustava izgubio, nego upravo od izbornika reprezentacije koja je od njega profitirala. Da je Svjetsko prvenstvo ostalo na 32 sudionika, Gana vrlo vjerojatno ne bi bila među reprezentacijama koje su se našle u završnici. Upravo zato Queirozova kritika nije izraz gorčine, nego promišljanje čovjeka koji vidi da korist u jednom trenutku ne mora značiti dobro rješenje za budućnost.
U tome je snaga njegove izjave. Lako je kritizirati sustav koji vas je isključio. Mnogo je teže upozoriti na njegove slabosti kada ste od njega imali koristi.
Queiroz je dotaknuo i drugi važan problem: smisao kvalifikacija. Ako se iz pojedinih zona plasman počinje podrazumijevati za većinu ozbiljnijih reprezentacija, kvalifikacije gube dio svoje drame. A bez te drame gubi se i ono što je Svjetsko prvenstvo činilo posebnim. Put do njega bio je sastavni dio njegove vrijednosti.
FIFA će, naravno, govoriti o razvoju nogometa, globalnoj dostupnosti i većem broju navijača uključenih u turnir. U tim argumentima ima nešto privlačno. No teško je ne vidjeti i drugu stranu: više utakmica, više tržišta, više televizijskih termina, više sponzorskog prostora i više novca.
Tu se vraćamo na osnovno pitanje. Je li Svjetsko prvenstvo prije svega sportski vrhunac ili globalni poslovni proizvod koji se stalno mora širiti kako bi proizvodio veći prihod?
Queiroz nije rekao ništa revolucionarno, ali je rekao nešto važno. Podsjetio je da veličina sportskog natjecanja ne nastaje samo brojem sudionika, nego težinom puta, kvalitetom selekcije i osjećajem da ste došli do nečega do čega ne može doći svatko.
Ako Svjetsko prvenstvo postane preširoko, ono možda neće odmah izgubiti gledanost ni tržišnu snagu. Ali može izgubiti ono što je važnije: osjećaj iznimnosti.
A kada najveće nogometno natjecanje svijeta izgubi iznimnost, tada više ne govorimo samo o promjeni formata. Govorimo o promjeni smisla.