U sportu ne pobjeđuju uvijek najbolji, pobjeđuju oni koji razumiju kako sustav funkcionira, a posljednjih dana vidimo kako taj sustav doista izgleda.
Hrvatski sport često se prikazuje kao prostor natjecanja, rezultata i meritokracije. U stvarnosti, riječ je o sustavu u kojem su odnosi, struktura i pristup resursima jednako važni kao i ono što se događa na terenu.
Ako se pogleda vrh sustava, od Hrvatskog olimpijskog odbora pa do nacionalnih saveza, obrasci su prilično jasni. Imena su poznata, funkcije javne, a kontinuitet istih ljudi na ključnim pozicijama pokazuje da se ne radi o prolaznim rješenjima, nego o stabilnom modelu upravljanja.
Posljednjih dana taj model izlazi na površinu kroz niz policijskih i pravosudnih radnji u sportu, od skijanja i juda, preko odbojke, do najnovijeg slučaja u šahu.
Radi se o različitim sportovima, ali sličnom obrascu. U prvi plan ne dolaze rezultati, nego način upravljanja sustavom, novcem, funkcijama i utjecajem.
Zato ove situacije teško mogu biti shvaćene kao izdvojeni incidenti. Prije izgledaju kao kontinuitet.
Zamisli da se i u šahu, sportu koji simbolizira strategiju, koncentraciju i poštenu borbu umova, otvaraju pitanja novca i upravljanja. U tom trenutku postaje jasno da problem nije vezan uz pojedini sport, nego uz način na koji je sustav postavljen.
Novac kao središte
Sport u Hrvatskoj ne funkcionira kao klasično tržište. Više nalikuje zatvorenoj mreži.
Financiranje dolazi iz više izvora, državnog proračuna, lokalnih zajednica, krovnih organizacija i sponzorstava javnih poduzeća. U takvom modelu pristup tim izvorima često je važniji od samih rezultata.
U tom kontekstu politički najjača struktura u državi, Hrvatska demokratska zajednica, logično ima i najveći kapacitet utjecaja. Ne zato što mora izravno upravljati svakom odlukom, nego zato što sustav prirodno pogoduje onima koji već imaju razvijenu institucionalnu mrežu.
Nogomet kao ogledni primjer
Nogomet najjasnije pokazuje kako taj model funkcionira u praksi.
Na razini delegata, službenih predstavnika saveza na utakmicama, godinama se može primijetiti sličan obrazac. Velik broj njih dolazi iz sustava policije, vojske ili sigurnosnog aparata.
Takav profil nije slučajan. Riječ je o sustavima u kojima su hijerarhija, disciplina i lojalnost temelj funkcioniranja. Upravo takvo iskustvo dobro se uklapa u okruženje u kojem je važno držati se zadane strukture i pravila.
Nogomet tako, uz natjecateljski aspekt, postaje i prostor u kojem se uči kako sustav funkcionira u praksi, tko se uklapa, napreduje, a tko izlazi iz okvira, teže pronalazi svoje mjesto.
Sustav koji se održava
Zbog toga sport nije izoliran od politike. Povezan je s njom kroz način financiranja i upravljanja.
Čelnici saveza nisu samo sportski djelatnici. Oni su i važni akteri u sustavu kroz koji prolaze odluke, resursi i utjecaj.
U takvom modelu politička bliskost nije nužno uvjet, ali često jest prednost. S vremenom takva prednost postaje dio nepisanog pravila.
Zaključak
Često se može čuti da se sport u Hrvatskoj politizira.
Možda je preciznije reći da je organiziran na način koji omogućuje preklapanje sportskih, institucionalnih i političkih interesa.
A dok god je pristup resursima važniji od rezultata, takav obrazac neće se bitno mijenjati, bez obzira na imena koja se povremeno mijenjaju na vrhu.